Kroz ožujak, ususret Svjetskog dana svjesnosti o autizmu Savez udruga za autizam je surađivao s odličnom ekipom iz Dukokino i Restart label na kinopremijeri filma Zašto skačem.

Zašto skačem film je temeljen na istoimenom bestseleru Naokija Higashide koji istražuje neurološke različitosti kroz iskustva osoba s autizmom i teškoćama u govoru iz različitih dijelova svijeta. Rothwell spaja Naokijeve doživljaje autizma, koje je zabilježio kada mu je bilo tek 13 godina, s dirljivim prikazima petero izvanrednih mladih ljudi. Publika dobija priliku zaviriti u snažan, ali često i radostan svijet osjetila. Trenuci iz života protagonistâ povezani su s putovanjem japanskog dječaka kroz epske pejzaže. Pripovijedani odlomci iz Naokijeve knjige postupno otkrivaju što za njega znači autizam, kako se njegov doživljaj svijeta razlikuje od ostalih i, na koncu, zašto skače. Svi se ti elementi u filmu spajaju u osjetilno snažnu priču koja nas podučava Naokijevoj glavnoj poruci: to što osobe s autizmom ne mogu govoriti, ne znači da nemaju što za reći.

Film Zašto skačem je i za djelatnike SUZAH-a bio izuzetno moćan prikaz svijeta autizma, otvarajući još jedan prozor u svijet s kojim se svaki dan susrećemo, ali ga često teško razumijemo. U sklopu premijere u Zagrebu, koja je održana 02. travnja, na sam Svjetski dan svjesnosti o autizmu, održana je i razgovor nakon projekcije filma. Filmska kritičarka Jelena Pašić vodila je vrlo poučan i zanimljiv razgovor s Nikolom Tadićem, programskim koordinatorom SUZAH-a. Kroz razgovor koji je trajao gotovo sat vremena imali smo se priliku dotaknuti niza tema vezanih uz autizam te uz trenutnu situaciju i poziciju osoba s autizmom u Hrvatskoj. Sugovornici su se osvrnuli na činjenicu da su neke stvari bolje nego što su bile prije 10 godina, no kako u mnogim područjima, prije svega sustavnoj podršci ovoj populaciji, kaskamo nekoliko desetljeća za razvijenim zemljama EU.

Nikola Tadić i Jelena Pašić su svoj razgovor zaključili observacijom kako je snažna nit filma obiteljska ljubav, ustrajnost, strpljenje i prihvaćanje. Na temelju toga izvučen je i zaključak kako svijet autizma nije nikad zatvoreni i samotni svijet, usprkos uvrijeđenim stereotipima, nego baš suprotno – svijet i svemir koji utječe na sve nas i svima nam daje priliku da preispitamo sami sebe i rastemo zbog toga.