Htjela bih se osvrnuti na ovu tužnu situaciju sa djetetom koje je preminulo i cijelim sustavom, kao predsjednica Saveza udruga za autizam Hrvatske, kao majka 33 godišnje princeze s autizmom i kao osoba koja se već 30 godina bavi sustavnim rješavanjem problematike autizma i surađujem sa svim Savezima osoba s invaliditetom godinama na rješavanju zajedničkih potreba svih nas.
Sjećam se kad nam je prošle godine Premijer predstavio ministra Aladrovića na sastanku sa svim Savezima osoba s invaliditetom i kada smo se zahvalili ministrici Bedeković koja je odlazila sa položaja. Rekao je Premijer da je ministar Aladrović mlad i da ima široka ramena i da će moći nositi oba resora. Imali smo sumnje i ja i svi mi prisutni da je moguće. Nakon što smo izložili samo neke od problema osoba s invaliditetom Ministar Aladrović je rekao da tu ima puno više problema nego što mu se činilo.

Znam da sam mu rekla da ovo što je danas čuo nije ništa u odnosu što ga čeka…

Ministru je njegov resor rada i mirovinskog sustava dovoljno zahtjevan za rješavanje, i da je Supermen ne može stići sve rješavati, a ni pohvatati svu zahtjevnu problematiku resora socijalne skrbi. Trebalo ga je ostaviti da kvalitetno vodi svoj resor rada i mirovinskog sustava i ostaviti resor socijalne skrbi u zasebno ministarstvo kao što je i bilo. Imali smo period kada je resor socijalne skrbi bio u sklopu resora zdravstva, ni to nije funkcioniralo, pa je opet bio vraćen u samostalno ministarstvo i tako je trebalo i ostati.

Njegova prethodnica Ministrica Bedeković je preko noći dobila resor socijalne skrbi i iznimno se trudila da nešto napravi i promijeni, ne pamtim da smo imali toliko sastanaka radi rješavanja problematike osoba s invaliditetom, prijedloga izmjena Zakona o socijalnoj skrbi, Inkluzivnom dodatku, asistentima itd..

Vjerujem da je ona shvatila da je to jako zahtjevno i složeno i da puno toga treba mijenjati i iscrpila se u gomili problematike resora socijalne skrbi nastojeći unijeti promjene.
Ministar Aladrović uz dužno poštovanje, ne shvaća da ne može u ovoj situaciji prvo primiti Gđu Veljaču prije nego je primio predstavnike udomiteljskih obitelj i ravnatelje centara socijalne skrbi, predstavnike socijalnih radnika i s njima raspraviti ovu nemilu situaciju i čuti prijedloge za poboljšanja i izmjene u Zakonu o socijalnoj skrbi kojega na radnim skupinama mijenjamo već skoro 2 godine i još nije završen prijedlog izmjena. Svaka čast gđi Veljači na njenom djelovanju, ali bez uvrede ona je ipak glumica, nije udomitelj, nije socijalni radnik, nije zlostavljana žena, nije majka djeteta s razvojnim teškoćama, nije osoba s invaliditetom, ona može podržati i utjecati svojim javnim djelovanjem, ali ona ne može sudjelovati u kreiranju Zakona, ona ne može iznijeti problematiku iz prve ruke niti zna cijeli svemir složene problematike socijalne skrbi kao oni koji to žive u svakodnevnom životu i oni koji rade s tim.

Možemo mi svaki dan smjenjivati ministre i ravnatelje kada se dogodi ovakva nemila situacija, ali to neće spriječiti zlostavljače niti ćemo spasiti živote djece , a naročito ih ne možemo vratiti. Zlo se događa i ne možemo ga uvijek predvidjeti i spriječiti ni uz najbolje zakone i uređen sustav. Nedavno je u Njemačkoj majka ubila svoje 4 djece, nije se puno govorilo niti u Njemačkoj koja je daleko bolje uređena zemlja.

Možemo mi prozivati na linč socijalnih radnika koji su preopterećeni papirima i birokracijom i brojem obitelji koje trebaju pratiti, da ne stignu odraditi svoj osnovni posao a to je pratiti obitelji i ukazivati na problematiku i potrebna rješenja. A kada to i učine, onda ostale službe sustava, pravosuđe i ostali zakažu u postupanju i opet se ništa dobro ne dogodi za to dijete, ženu, obiteljsku situaciju. To neće promijeniti ništa jer nisu oni sami za sve odgovorni. Cijeli sustav nije posložen da to funkcionira protočno. Najprije socijalne radnike treba rasteretiti u broju obitelji koje prate, da bi to mogli kvalitetno raditi. U svakoj struci, firmi, obitelji i društvu ima kukolja, onih koji ne rade dobro svoj posao, ali radi tih iznimaka ne može se prozivati svih i sve i one koji dobro rade svoj posao.

Lako je kad se zlo dogodi prozivati sve i svih i pisati po društveni mrežama i medijima, a zapitamo li se što smo na dnevnoj bazi svatko od nas učinili da to spriječimo u našoj okolini, da li smo zvali policiju kad čujem da se u susjedstvu događa zlostavljanje, da li smo pomogli djetetu, starijoj osobi ili osobi s invaliditetom, da li smo u svom okruženju činili svakodnevna mala djela dobročinstva i elementarne ljudske suosjećajnosti i podrške.

Kad se zlo dogodi, kasno je i zaludu pitati tko je kriv, svi su generali pametni nakon bitke… no to neće promijeniti ishod, jer se zlo već dogodilo. Kaznit će se počinitelja, moguće i sve koji su posredno i neposredno odgovorni, no ni to neće riješiti problem ni činjenicu da će se tako nešto opet dogoditi.

Ono što se može i mora promijeniti da se to ne ponovi i da spasimo one koje možemo spasiti, a to se može učiniti samo donošenjem dobrih, operativnih i u praksi provedljivih Zakona u kojima će se dati otvorene ruke službama sustava da mogu pratiti obiteljske situacije, brzo djelovati i da ih u tome prate sve službe sustava brzo i učinkovito. Da službe sustava budu protočne, umrežene i da mogu zajedno brzo djelovati, a ne da su svaki resor i svaka služba zasebna tijela koja nemaju komunikaciju ni učinkovitost, pa kad jedna služba odradi dobro svoj posao, sve se vrati na početak jer idući u nizu nije odradio svoj posao i problem se vraća na početak. Bar se danas u ovo vrijeme kompjutorskih aplikacija, programa, umreženosti i silnih e komunikacija može kreirati aplikacija koja bi povezala sve službe sustava u prevenciji nasilja za učinkovito djelovanje.

Zakone o udomiteljstvu, posvajanju i obiteljski zakon treba mijenjati pod hitno, da ide u korist djeteta, a ne biološke obitelji ako je problematična, jer ne zaboravite nije majka ona koja rodi, nego ona koja odgoji dijete. Nije svatko za imati dijete samo zato jer ga može roditi, i ova situacija je primjer toga. Ostavljajući djecu u problematičnim obiteljima ta djeca postaju osobe sa problematičnim ponašanjima u odrasloj dobi. To nije u interesu djeteta i to se mora prevenirati Zakonom. U Ujedinjenom kraljevstvu je Margaret Tacher donijela vrlo strog zakon kojim se takvim obiteljima oduzimaju sva djeca i daju na usvajanje, pa i ona koja se rode nakon što su im oduzeli već rođenu djecu, jer se smatra da takva obitelj ne može dobro odgojiti dijete… možda je taj zakon prestrog, no naš zakon svakako ne ide u korist djece i previše je blag prema neodgovornim i problematičnim roditeljima.

Nedopustivo je da djeca tavore u domovima jer ih roditelji ne žele, ali dosta je da jednom mjesečno nazovu i dijete ne može biti dato na usvajanje ili udomljavanje, dok ima more obitelji koje bi tom djetetu pružilo dom i ljubav. Takav zakon treba pod hitno mijenjati. Ako roditelj dijete ne dođe vidjeti na tjednoj bazi pokazati da ga voli i da će ga uzeti samo dok riješi egzistencijalne probleme i to najduže do 2 godine, u protivnom roditeljima treba oduzeti dijete i dati ga na usvajanje ili udomljavanje. Zapamtite, nisu djetetu potrebni Kulmerovi dvori, niti posvojitelji i udomitelji trebaju biti bogati ljudi, djeci treba najprije ljubav, pažnja i podrška bilo to i u skromnom domu. Treba mu osjećaj da je željeno, voljeno i prihvaćeno i da ima svoju obitelji koja brine o njemu. Nije važno ima li sobu od 3 ili 30 kvadrata.

Sada imamo situaciju da zbog komplicirane papirologije djeca u domovima ostaju do odrasle dobi i sa 18 godina ih se gurne u svijet, a da nisu završili obrazovanje, nemaju gdje živjeti, a o fakultetu da ne govorimo. Organiziraju se akcije da ih se zbrine i školuje, a mogli su davno biti usvojeni u novim obiteljima koje bi im omogućile i dom i obrazovanje. Ovako imamo nevoljenu djecu u domovima i tužne obitelji bez djece koje kad ostare nemaju nikoga da ih pogleda i ne znaju kome ostaviti imovinu. Možda se moglo sretno riješiti da imaju jedni druge i da budu obitelj koja je stup društva. O kakvoj dobrobiti je tu riječ, djece, udomitelja, usvojitelja, i općenito društva u cjelini, nadamo djecu na usvajanje, a onda ih sa 18 godina šutnemo na cestu da se snalaze. Dug je život, a djeca su samo do 18 godine.

Previše sam odužila u želji da Premijeru ukažem koliko je složen samo jedan segment sustava socijalne skrbi, i da Ministar Aladrović ne može unatoč nastojanju, volji i želji voditi oba resora, jer nema dovoljno vremena u danu da može kvalitetno rješavati problematiku u oba resora koji su svaki za sebe zahtjevni i opsežni.
Stoga ovime apeliram na Premijera da vrati resor socijalne skrbi u zasebno ministarstvo i da se pod hitno krene u izmjene Zakona da bi se spriječilo i preveniralo ovakve tragične situacije ubuduće.

S poštovanjem
Lidija Penko, predsjednica
Saveza udruga za autizam Hrvatske