Mnogi od nas su upoznati s pojmom ili idejom prijateljske intervencije. Da pojasnimo, radi se o situaciji u kojoj se grupa prijatelja dogovori da će zajednički suočiti jednog od članova svojeg kruga prijatelja s činjenicom da ne odustaje od nekog oblika toksičnog ili destruktivnog ponašanja. Ova «intervencija» obično nastupa kao zadnja opcija nakon što su mnogi članovi nekog kruga prijatelja pokušali individualno utjecati na prijatelja koji je zastranio. Ovakve smo scene ponajviše gledali u američkim humorističnim serijama te su nam se urezali kao nešto što je čak i previše radikalno ili možda nerealno.

Dana 13. listopada Unicef je organizirao virtualno konferenciju za javnost, na temu prezentacije istraživanja o Ranoj intervencije u djetinjstvu. Ova konferencija i istraživanje o Ranoj intervenciji u djetinjstvu dio je niza «prijateljskih» intervencija prema odgovornima u Republici Hrvatskoj, na temu brige za naše najranjivije pripadnike društva, djecu.

Usluge rane intervencije u djetinjstvu podržavaju obitelji djece s razvojnim rizicima ili razvojnim odstupanjima, s teškoćama u razvoju, s potrebama u području ponašanja ili mentalnog zdravlja. One uključuju koordinirane, intenzivne i individualizirane usluge s ciljem unaprjeđenja djetetova razvoja i otpornosti kroz jačanje obiteljskih kompetencija, komunikacije i roditeljskih vještina.

 Zašto vežemo ideju koju smo gledali u američkim serijama s jednom tako bitnom temom kao što je Rana intervencija. Zato što smo ušli u zonu apsurda u kojoj više ni ideje iz «Prijatelja» nisu za odbaciti. Pa da se kratko istaknemo na neke od rezultate istraživanja:

·      u 7 županija u Hrvatskoj ne postoji niti jedna usluga rane intervencije u djetinjstvu

·      1/4 programa rane intervencije nalaze se na širem zagrebačkom području

·      samo 1 od 8 potencijalnih primatelja usluge rane intervencije u djetinjstvu u dobi 0-5 godina prima te usluge

·      ne postoje nacionalna pravila za uključivanje u ranu intervenciju u djetinjstvu

·      za 85% obitelji su usluge rane intervencije u djetinjstvu predaleko od njihovog doma  

Unicef je ove godine tako još jednom podsjetio hrvatsku javnost i donositelje odluka kako je rana intervencija u Hrvatskoj na razini slučaja. To je «sustav» koji ovisi o šaci entuzijasta u svakoj županiji, koji su često prepušteni sami sebi. Podsjetio je kako u ovo izazovno vrijeme desetina tisuće djece sjedi doma bez pristupa uslugama koje im određuju budućnost. Podsjetio je kako je život izvan par urbanih centara osuda na dugotrajnu borbu i troškove koji bacaju u siromaštvo. Kroz istraživanje je Unicef pokazao kako nas nije briga i koliko smo daleko od onoga što nazivamo Europa kad se bavimo zaista bitnim temama.

Unicef, zajedno s Savezom udruga za autizam Hrvatske, udrugama članicama SUZAH-a, roditeljima i stručnjacima godinama pokušava prijateljski Vladi RH reći da je zastranila, da se ponaša toksično, da uništava obitelji, da ne sluša savjete i srlja u propast. Ipak, skoro 20.000 djece koja nisu uključena u programe rane intervencije u ovom trenutku nisu tema od presudne važnosti, kao što nisu nikad baš ni bila. Ne broje se svakodnevno djeca koja sjede doma bez podrške, ne broje se dragocjeni dani u kojima djeca odrastaju bez stručne pomoći, ne broje se misli roditelja koji brinu za svoju djecu i ne broje se novci koji nestaju u nadi da će skupe terapije donijeti napredak. Jadna nam je intervencija kao što nam je jadna država i u njoj rana intervencija.