Prvi puta nakon proglašenja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu 2008. godine, nećemo ga obilježiti kao svake godine na gradskim trgovima, raznim događanjima i puštanjem plavih balona. Ostati ćemo kući i svima poručiti da učine isto kako bismo zaustavili ovaj virus i što prije se vratili normalnom životu.

Svaku od proteklih 12 godina približavanje 02.04. datuma, kada se obilježava Svjetski dan svjesnosti o autizmu, pratilo bi gledanje vremenske prognoze, intenzivna komunikacija s tijelima lokalne i državne uprave, razgovor s novinarima, razmjena ideja među nama roditeljima diljem Hrvatske, puno kilometara u autu od juga do sjevera do istoka Hrvatske. Bili bi na ulicama, pred kamerama, sa ispisanim porukama i glavnim problemima, još jednom bi tražili da osobe s autizmom imaju pravo na ono što je «normalno».

Rekli bi da fali sustav podrške, da ne postoji dijagnostika, dodali bi u par sekundi pred kamerama kako još uvijek čekamo novi Centar za autizam u Zagrebu, te kako ne postoji sustav rane intervencije. Sve to bi zaključili pričom kako su osobe s autizmom i njihove obitelji sami u našem društvu, marginalizirani, izolirano, prepušteni sami sebi, bez pravih informacija.

Ove godine nemamo ništa od toga, a možda imamo sve što trebamo da progovorimo o autizmu. U ovom trenutku kada nam je svima ograničeno ono što je «normalno», kada smo zatvoreni u karantene i izolacije možemo izvući poruke iz situacije oko nas. Ove godine nismo na trgovima ali smo puno bliže našoj rutini, onome što proživljavamo cijelu godinu. Doma smo, izbjegavamo velike gužve, grčevito se držimo svojih rutina, idemo sramežljivo u dućan, skrivamo se iza maski, slabo se družimo s prijateljima.

Ono što Vas molimo, kada izađemo iz ove karantene, kada se maknu preporuke, dnevne restrikcije i svi krenete van – nemojte zaboraviti nas koje autizam drži u vlastitoj izolaciji i ograničava nas u životu.

Kada mi s vama krenemo u pretrpane tramvaje, usred gužve, s malo zraka i puno podražaja za naše osjete, nemojte nas poprijeko gledati, okretati glavu, misliti da smo neodgojeni ili nam prijetiti.

Kada se otvore opet svi dućani i veliki centri prepoznajte da i ja volim ići među ljude, samo mi je nekad jednostavno previše svih tih zvukova i svjetala, gužve i teško mi je nositi se s time.

Kada vi krenete u vrtiće i škole, razveselite se prijateljima, pomognite mi da i ja nađem svoju školu, svoje društvo, dobijem pomoć i podršku kako bih usvojio znanje i stekao prijatelje,.

Kada svi krenete opet na svoja radna mjesta, sjetite se da bi i ja volio raditi jednoga dana. Nemojte me odbaciti zbog jednog papira ili vlastitog neznanja.

Kada se nakon druženja s prijateljima vratite u svoj dom sjetite se da i ja želim dom. Neki od nas vole naše stambene zajednice, neki bi voljeli izaći iz starih zgrada Centra za autizam diljem Hrvatske, a neki bi ostali sa svojim roditeljima – kada bi samo netko pomogao već ostarjelim ili bolesnim roditeljima.

Ministri naši, iz svih resora, kada ova kriza prođe te se napokon pošteno naspavate i odmorite, sjetite se koliko smo vam puta rekli da nam je potrebna međuresorna suradnja. Kada predahnete skupite se opet  i pustite i sve nas iz izolacije donošenje kvalitetnih, sustavnih rješenja. Pokazali ste da to možete i znate u ovom teškom vremenu zaustavljajući virus, nastavite tako i dalje kad virus bude pobijeđen.