Autizam

Općenito o autizmu 

Što podrazumijeva pojam - autistični spektar?

Učestalost autizma

Što uzrokuje autizam?

Kako se postavlja dijagnoza autizma?

Znakovi autizma kod dojenčadi i djece

Dijagnostički kriteriji – simptomi

Razumjeti autizam – rušenje predrasuda

Posebne sposobnosti autistične djece (talenti)

Rehabilitacija i terapija

Ishod


Općenito o autizmu

POREMEĆAJ IZ SPEKTRA AUTIZMA je vrlo složen neurorazvojni poremećaj koji zahvaća sve aspekte dječje ličnosti (komunikacija, motorika, ponašanje i učenje). Pojam autizam u psihijatriju uvodi E. Bleuer 1911., a autistični poremećaj prvi opisuje američki psihijatar L. Kanner 1943. i naziva ga infantilnim autizmom (zbog simptoma i dobi u kojoj se pojavljuje).

U osnovi svih teškoća osoba s PAS (poremećajima autističnog spektra) su unutarnje kočnice koje stoje na putu uspostavljanja socijalne interakcije (nezainteresiranost ili slabije zanimanje za igru i druženje s drugima), verbalne ili neverbalne komunikacije (izostanak govora ili zaostajanje u govoru, doslovno shvaćanje, drugačije razumijevanje), mogućnosti imaginacije (suženi interesi, neobične aktivnosti i ponašanja, ponavljajuće i stereotipne radnje) te senzorne integracije. Naime, djeca s autizmom vide, čuju i osjećaju, ali te utiske teško sklapaju u smislenu cjelinu, pa se stoga povlače u vlastiti svijet u kojem nalaze sigurnost. Stoga osobe s autizmom imaju poteškoća u izražavanju svojih osjećaja, želja, potreba, sposobnosti i problema s kojima se svakodnevno bore, a što se odražava na njihovo ponašanje koje može biti vrlo neobično.

Intelektualno funkcioniranje djece s autizmom je različito i kreće se od prosječne inteligencije do inteligencije s intelektualnim teškoćama. Na testovima inteligencije postižu lošije rezultate na dijelovima na kojima se ispituje govor i govorne funkcije nego na neverbalnim testovima.

Poremećaj iz spektra autizma se ponekad javlja u kombinaciji s drugim poteškoćama kao što su Downov sindrom, epilepsija, Rett sindrom ili tuberous sclerosis. Čak i danas, zbog nedostatka odgovarajuće dijagnoze i usluga, mnogi ljudi s autizmom ne primaju adekvatnu skrb. U Hrvatskoj dakle, nema organizirane dijagnostičke službe za autizam. Jedini Centar za dijagnostiku bio je u Zagrebu od 1983., no dokinut je 1995. Pri sumnji na autizam, preporučljivo je obratiti se Centru za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu gdje se mogu dobiti precizne upute za daljnju dijagnostiku i rehabilitaciju. 

Poremećaj traje cijeli život, a razvija se nakon 16-18 mjeseci dječjeg razvoja koji do tada može biti bez teškoća. Prvi simptomi uglavnom se primjećuju prije 3. godine života. Iako djeca s autizmom izgledaju kao i sva ostala djeca, ona ipak imaju znatne životne teškoće, koje postaju sve veće i izrazitije, ukoliko se što prije ne zatraži pomoć stručnjaka kako bi se dijete uključilo u odgovarajuće programe usluga u zajednici.

Znanstveno je dokazano da se ranim prepoznavanjem te ciljanom ranom intervencijom značajno može poboljšati životni ishod osobe s autizmom. Sve više je priča iz svijeta o autistima koji završavaju škole, fakultete i osposobljavaju se za zanimanja, no kako bi to postalo pravilo i kod nas potrebna je potpora društva.

Prema ocjeni Europskog parlamenta i Ujedinjenih naroda, osobe s poremećajem iz spektra autizma su jedna od socijalno najisključivanijih grupa ljudi. Stoga je 2007. Opća skupština UN-a na sjednici održanoj 18.12.2007. prihvatila rezoluciju 62/139 na prijedlog države KATAR o obilježavanju 2. travnja kao Svjetskog dana svjesnosti o autizmu. Sada se već godinama podiže javna svijest o ovom poremećaju, održavaju se dobrotvorne priredbe, koncerti, igre i slično. Međutim, do danas još uvijek nema objašnjenja za tajanstveni medicinski fenomen poznat kao – autizam. U SAD-u travanj je proglašen kao „Mjesec svjesnosti o autizmu“ što upućuje na ozbiljnost teme i sve većeg broja autista.

Što podrazumijeva pojam - spektar autizma?

Najnovije izdanje Dijagnostiĉkog i statistiĉkog priručnika za duševne poremećaje donosi značajne promjene u kriterijima i kategorijama PSA. Prema petom izdanju priručnika (DSM-V, Američka psihijatrijska udruga, 2014) jedinstveni termin poremećaja iz spektra autizma (PSA) obuhvaća širok raspon poremećaja koji se javlja u ranom djetinjstvu. Više se ne definira kao zasebni entitet, već spektar poremećaja jer se smatra kako se radi o jednom stanju s različitim stupnjevima težine.

Kao što je već spomenuto, prema prijašnjim pristupima postojali su odvojeni dijagnostički entiteti poremećaja iz spektra, Aspergerovog poremećaja i PDD-NOS-a koji su se međusobno isključivali, no zamijenjeni su jedinstvenim pojmom poremećaja iz spektra autizma (Zec, 2016).

Prepoznavanje i uvažavanje njihovih specifičnosti te pružanje adekvatne podrške sukladne njihovim potrebama pomiče granice civiliziranog odnosa prema različitostima i otvara mogućnosti stvaranja boljeg svijeta u kojem ima mjesta za sve.

Učestalost autizma

Do nedavno se autizam smatrao rijetkom pojavom uz učestalost 4-10 djece na 10 000 poroda. No prema međunarodnoj udruzi Autism Europe,procjenjuje se da diljem Europe ima oko 5 milijuna osoba s autizmom, a poremećaj zahvaća 1 na 100 djece. Prema US NASC (National Society for Children and Adults with Autism) prevalencija je 1 (ili više) naprama 100 djece.

Stručnjaci predviđaju da će se do 2016. broj autistične djece znatno povećati. Prema novijem izvješću 2014. američkog Centra za kontrolu bolesti i prevenciju (CDC) prevalencija autizma u SAD-u je 1 oboljeli na 68 djece, a 2012. prevalencija je bila 1 oboljeli na 88 djece, dok je 2006. prevalencija bila 1 oboljeli na 110 djece. U 2011. objavljeni su rezultati stručne studije provedene u Južnoj Koreji koja je otkrila da je prevalencija autizma 2,64% tj. 1 oboljeli na 38 djece.

U Hrvatskoj je registrirano 1096 osoba s autizmom, iako se prema starim pokazateljima (23:10,000) brojka kreće preko 8,000, a prema novim omjerima (1:150) oko 22,000, dok je 500,000 do milijun stanovnika dio obitelji s članom pogođenim autizmom.

Veliki broj osoba s autizmom krije se pod drugim dijagnozama, što je rezultat nedovoljnog poznavanja i prepoznavanja tih poremećaja te nepostojanja referalnog dijagnostičkog centra.

Autizam se pojavljuje 4-5 puta češće se kod dječaka nego kod djevojčica. U nekim je obiteljima 50–100 puta češći nego u općoj populaciji što potvrđuje genetsku ulogu u etiologiji.

Što uzrokuje autizam?

Uzroci autizma do danas nisu potpuno razjašnjeni, te se pokušavaju objasniti sljedećim teorijama:

Organske teorije. Pretpostavljaju da je posrijedi moždani poremećaj koji uzrokuje razvojni hendikep sa specifičnim simptomima i poremećajima ličnosti. Ističu oštećenja srednjeg živčanog sustava sa specifičnim simptomima kao moguće uzroke autističnog poremećaja.
Predstavnici: De Long, Rutter, Bender, Peterson i Torrey (postavili virusnu etiologiju autizma)

Danas se smatra kako su genetski ĉimbenici ipak manje značajni u etiologiji svih neurorazvojnih poremećaja te da utječu najviše 30-40% (Aschner i Costa, 2015 prema Zec, 2016).

Psihološke teorije (danas gotovo odbačene). Smatrale su da je autizam uzrokovan nenormalnim psihičkim interakcijama unutar obitelji, osobito hladnim i odbijajućim ponašanjem majke prema djetetu. Po njima, autizam je psihička bolest i može biti tretirana jedino intenzivnom psihoterapijom.
Predstavnici: Bettelheim, Kanner, Mahler.

Znakovi autizma kod dojenčadi i djece

Prvi znakovi upozorenja kod dojenčeta:

  • rani poremećaji prehrane (odbijanje dojke ili bočice)
  • nemirne nesanice s autoagresivnim pokretima ili mirne nesanice bez plača uz otvorene oči
  • postojanje ranih i jakih anksioznosti (iracionalna plašljivost)
  • emocionalna hladnoća i odbijanje tjelesnog kontakta
  • smanjen interes za igračke, a naglašen interes za igre ruku pred očima koje mogu trajati satima

Simptomi koji mogu upućivati na autizam kod djece u dobi do 2. godine:

  • dijete izbjegava kontakt očima
  • ne prati izraz lica majke i bliskih osoba, ne odgovara mimikom lica
  • ne inicira maženje, ne privija se uz majku i druge bliske osobe
  • ne koristi predmete u posrednoj komunikaciji
  • čini se da se ne odaziva na svoje ime ( dok će npr. na drugi zvuk istog intenziteta reagirati)
  • kod neke djece prisutna je odbojnost prema plišanim igračkama, ne vole dodir igračke s kožom
  • igra se repetitivno, komadićima vrpce, autićem ili kockicama, uvijek na isti način
  • ne razvija igru „kao da“
  • čini se emocionalno nezainteresirano za drugu djecu

Dakle, znakovi mogu biti ako kod djeteta:

1. Nema povezivanja

Čak i ako su premala da pričaju, tipična djeca rade sve i svašta kako bi privukli pažnju svojih skrbnika. Oni se smiješe, tepajku, miču rukama i nogama, itd. Dijete koje ne čini nikakav napor da se poveže s drugima može biti autistično.

2. Loš kontakt očima

Bebe u dobi od  dva mjeseca već bi trebale početi stvarati kontakt očima. Do dobi od jedne ili dvije godine, ako vaše dijete izgleda više zainteresirano za gleda u stvari (uključujući i usta), mnogo više nego u oči, to je znak koji bi mogao pokazivati da je autistično.

3. Gdje su riječi?

Guuguu-gaagaa nije samo slatko. To je način na koji vam vaše dijete pokazuje da se jezične vještine razvijaju. Ako vaše dijete ne tepa i guguće do svojeg šestog mjeseca života ili guguće i besmisleno brblja dosta nakon što je već trebao početi koristiti riječi -  on / ona možda ima autizam ili sličan problem.

4. Nema prepoznavanja imena

S šest mjeseci starosti dijete bi već trebalo brzo pogledati kada netko zove njegovo ime. Oglušuje li se vaše dijete na vaše pozive ili vas pogleda samo jako rijetko? To je znak upozorenja.

5. Pokaži mi osmjeh

Nasmiješite se djetetu i ono bi vam trebalo uzvratiti osmjehom – barem većinu vremena. Bebe to rade već s dva mjeseca. Alarmirati bi vas trebalo ako dijete uopće ne uzvraća osmjeh i smijanje.

6. Čudno postavljanje igrački

Djeca s autizmom često će raditi čudne stvari sa svojim igračkama. Možda će ih vrtjeti, tresti ili poslagati – i to će činiti bez ikakvog smisla i svrhe.

7. Mahanje rukama

Učestalo mahanje rukama bez nekog posebnog razloga je znak upozorenja na autizam. No, i drugi čudni pokreti tijela ili poze isto mogu biti znak nevolje. Ukočuje li vaše djetete često noge ili ruke? Okreće li često zglobove na rukama?

8. Hodanje na prstima

Većina djece hoda po prstima kada još ne može samo hodati i obilazi oko stola ili kauča. Neka djeca to čine i kasnije, ali iz zabave. No, ako vaše dijete hoda na prstima većinu vremena, ili ako se čini da ne može podnijeti da mu je cijelo stopalo na tlu, trebali biste se zabrinuti.

9. Ponavljanje riječi

Je li vaše dijete vaša osobna jeka, redovito ponavljajući dijelove ili sve riječi koje izgovorite? To je razlog za zabrinutost. Neka djeca radije ponavljaju sve s TV programa ili reklame nego li da sami pomoću riječi komuniciraju s drugima.

10. Imitacija, imitacija

Bebe i mala djeca vole oponašati postupke drugih. Tako se oni nauče smijati, jesti i igrati. Dijete koje pokazuje znakove autizma, druge oponaša jako rijetko. Umjesto toga, oni samo promatraju, a ne oponašaju. A kada djeca s autizmom i počnu oponašati druge, oni iz toga ne naprave društvenu igru.

Ima još nekoliko znakova na koje biste trebali obratiti pozornost:

  • dijete nije zahtjevno, gotovo ništa ne traži i uzima ponuđeno, samo se poslužuje onime što želi
  • ne boji se nepoznatih osoba ni s navršenih godinu dana
  • ne obraća pažnju na odlazak majke ili bliske osobe iz prostorije ni s navršene 2 godine
  • ne igra se igara pretvaranja i ne koristi igračke kao zamjene za predmete
  • pokazuje izljeve bijesa bez posebnog, jasnog razloga
  • pokazuje opsesivni interes za pojedine objekte i podražaje
  • jako se veže za dnevne rutine i ne prihvaća promjene

Naravno, u pravilu samo neki od ovih znakova sam za sebe ne mora značiti ništa (ili može biti znak nekog drugog poremećaja), no ako se javlja više znakova potrebna je što ranija intervencija.

Iako se simptomi najčešće pojavljuju vrlo rano, do 3. godine života, važno je reći da se dijagnoza autizma postavlja između 8. i 12. godine života, nakon sustavnog praćenja jer neki od simptoma mogu ukazivati i na teškoću sasvim druge prirode.

Stoga je za roditelje pri sumnji na autizam preporučljivo obratiti se Centru za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, Borongajska bb, gdje se mogu dobiti precizne upute za daljnju dijagnostiku i rehabilitaciju.

Dijagnostički kriteriji - simptomi

I. Kvalitativno oštećenje SOCIJALNIH INTERAKCIJA

  • znatno oštećenje neverbalnih načina ponašanja (pogled oči u oči, izraz lica, držanje tijela i geste kojima se uspostavljaju socijalne interakcije);
  • neuspjeh da se razvije odnos s vršnjacima primjeren razvojnoj razini;
  • nije razvijena empatija, izrazito smanjena sposobnost izražavanja ugode zbog radosti drugih (nema spontane podjele uživanja, interesa i postignuća s drugima);
  • nema socijalnog i emocionalnog reciprociteta;
  • niska razina socijalne interakcije može biti posljedica niskog intelektualnog i adaptacijskog funkcioniranja, a ne samo autizma

II. Kvalitativno oštećenje KOMUNIKACIJE

  • teškoće i u verbalnim i u neverbalnim komponentama komunikacije
  • razvoj govornog jezika kasni ili potpuno izostaje  (nije praćen pokušajima kompenzacije alternativnim načinima komunikacije, npr. gestom ili mimikom);
  • u osoba s relativno primjereno razvijenim govorom prisutno je izrazito oštećenje sposobnosti započinjanja i održavanja konverzacije
  • stereotipna i repetitivna uporaba jezika ili idiosinkratski jezik;
  • izostaju različiti spontani oblici igara  (pretvaranja ili oponašanja, primjerenih razvojnom stupnju)
  • teškoće u komunikaciji javljaju se u ranom razvoju  (izostanak prvog smješka u dobi od oko 3 mjeseca)
  • teškoće u ranom stjecanju sposobnosti dijeljenja ili zajedničkog usmjeravanja pažnje (pokazivanje rukom radi traženja objekta ili radi komentiranja nečeg o objektu ili događaju, pokazivanje i davanje objekta drugom radi dijeljenja interesa i sl.)
  • nisu u stanju spontano razviti alternativne oblike komunikacije, ali im u razumijevanju pomaže primjena augmentativnih modaliteta komunikacije

Obilježja komunikacijskih vještina: izostanak spontane komunikacije, selektivno prihvaćanje komunikacije, egocentrično usmjerena komunikacija, komunikacija svedena na osnovne životne potrebe i konkretnu situaciju, ljepljivost na temu, nedostatak socijalnih komunikacijskih vještina, nefunkcionalna komunikacija, izostanak socijalne imitacije, nedostatak emocija u govoru, neuspostavljanje kontakta očima ili zurenje bez socijalnog kontakta itd.

III. Ograničeni, repetitivni i stereotipni OBRASCI PONAŠANJA, INTERESA I AKTIVNOSTI

  • zaokupljenost jednim ili više stereotipnih ili restriktivnih modela interesa abnormalnih obzirom na intenzitet ili usmjerenost (skupljanje ili "nanašanje posebnih predmeta" kao što su čepovi, ključevi, dudice, vrpce papira, špagice i sl.)
  • uočljivo nefleksibilno priklanjanje specifičnim, nefunkcionalnim rutinama ili ritualima
  • stereotipni i repetitivni motorički manirizmi (npr.lupetanje prstima ispred očiju, savijanje prstiju, mahanje, "lepršanje" okretanje šake ili složeni pokreti cijelog tijela: skakutanje, njihanje u trupu, okretanje predmeta na podlozi uz stvaranje zvučnih senzacija i sl.);
  • trajna zaokupljenost dijelovima predmeta (bizarne fascinacije npr. ventilatorima i brojem njihovih krilca, utičnicama i el.prekidačima, insistiranje na istoj boji hrane, fasciniranost brojkama ili istim objektom crtanja i sl.).
  • inzistiranje na jednoličnosti je rigidno slijeđenje dnevne rutine,
  • redoslijeda radnje, rasporeda u prostoru, rituali u svakodnevnim aktivnostima i sl., a svako odstupanje ih vrlo frustrira i mogu burno reagirati

Znanstveno je dokazano da se ranim prepoznavanjem te ciljanom ranom intervencijom značajno može poboljšati životni ishod osobe s autizmom.

Kako se postavlja dijagnoza autizma?

Dijagnostički rad ima za cilj određivanje eventualne etiologije (uzroka), stupnja oštećenja, određivanje postojećih mogućnosti i sposobnosti te potencijalnih sposobnosti djeteta, kao i neki put teško dijagnostičko razgraničenje prema intelektualnim teškoćama, afaziji, gluhoći i svim ostalim miješanim kliničkim slikama.

U dijagnosticiranju sudjeluju psihijatar, psiholog i edukacijski rehabilitator. Pri pregledu se promatra ponašanje djeteta (prisutnost ili odsutnost stereotipnih gesti, samopovrijeđivanje, prisutnost verbalnog i gestovnog govora - njihov tip i kvaliteta, djetetove mogućnosti za imitaciju, igru i socijalnu interakciju).

Budućnost djece s autizmom ovisi o ranom otkrivanju i pravovremenom uključivanju u odgovarajući tretman usluga u zajednici. Autizam se primjećuje već u prvih 36 mjeseci života, pri čemu je kritično vrijeme 24. i 36. mjeseca. Međutim, dijagnoza se postavlja između 8. i 12. godine života, nakon sustavnog praćenja jer neki od simptoma mogu ukazivati i na teškoću sasvim druge prirode.

Nažalost, za sada u Hrvatskoj nema organizirane dijagnostičke službe za autizam, no pri sumnji na autizam preporučljivo je obratiti se savjetovalištu Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, Borongajska bb, gdje se mogu dobiti precizne upute za daljnju dijagnostiku i rehabilitaciju.

Razumjeti autizam – rušenje predrasuda 

Često se za osobe s autizmom kaže kako su u svom svijetu. Autisti žive u istom svijetu kao i svi drugi, samo ga doživljavaju na drugačiji način. Ukoliko ih društvo ne prihvaća, nije čudno što su izolirani. Pristupa li im se na adekvatan način, moguće je ući u njihov svijet.

Kaže se da su neemotivni i hladni, no najčešće su preemotivni. Bliskim osobama itekako znaju pokazati emocije.

Nepravedno ih se smatra agresivnima, a nisu ništa agresivniji od prosječnih ljudi.

Dio osoba s ovim poremećajem ima mentalnih poteškoća, no među autistima su i osobe s izrazito visokim intelektualnim sposobnostima, koji zadivljuju svojim znanjem.

Oni koji godinama rade s autistima, i onima odrasle dobi, kažu kako su izuzetno dobri radnici i odrađuju dane zadatke, čak s više predanosti od neurotipičnih osoba. Mogu biti izuzetno dobri i učenici i radnici i zaposlenici.

Sustav ih najčešće izolira, onemogućujući im druženje s vršnjacima ograničavanjem njihova boravka u redovnim vrtićkim ili školskim programima. Međutim, djeci s autizmom je upravo boravak među vršnjacima nužan kako bi naučila socijalne vještine i kako bi se prilagodila društvu.

Posebne sposobnosti autistične djece (talenti)

Osobe s autizmom ponekad mogu razviti talent u nekim područjima (glazbi, slikarstvu, kiparstvu, matematici, sposobnost pamćenja raznih podataka, određivanje datuma, reproduciranje riječi na nepoznatom jeziku, bez znanja značenja riječi i dr.), te ukoliko imaju izrazitu sposobnost (talent) za jedno područje nazivamo autist-savant (učeni idiot). Autist-savant je majstor u sitnicama, ali ne shvaća cjelinu, ne može generalizirati, stalno ponavlja jedno te isto jer drugih sadržaja nema.

Njihove sposobnosti primijete se obično već u djetinjstvu, a razvojem drugih sposobnosti i znanja, često se ovi talenti izgube ili više nisu naglašeni. Neka djeca mogu određivati točno vrijeme bez sata, čak i kada ih se probudi usred noći. Neki mogu s velikom preciznošću procijeniti veličinu predmeta na daljinu. Jedan autistični dječak imao je tako savršenu motornu koordinaciju da je mogao hodati po ogradici krevetića bez pridržavanja. Neke od zapanjujućih sposobnosti idiot-savanta koje su zabilježene u literaturi:

  • šestomjesečno dojenče koje je mrmljajući moglo reproducirati cijele arije koje bi čulo
  • petogodišnji dječak koji je mogao rastaviti sat, radio, televizor i ponovo ih besprijekorno sastaviti
  • slijepa osoba koja je fantastično crtala
  • blizanci koji su bez problema računali sa 20-ero znamenkastim brojevima

Smatra se da uzrok ovih pojava leži u hipokampusu, dijelu limbičnog  sustava velikog mozga, koji je odgovoran za emocije i pamćenje. Poznato je iz povijesti da su neki genijalni ljudi imali autistične crte (Newton, Einstein). Einstein je progovorio u petoj godini i nije bio osobit učenik, a u djetinjstvu je bio daleko od genijalnog djeteta.

Intelektualno funkcioniranje djece s autizmom je različito i kreće se od prosječne inteligencije do inteligencije s intelektualnim teškoćama. Na testovima inteligencije postižu lošije rezultate na dijelovima na kojima se ispituje govor i govorne funkcije nego na neverbalnim testovima.

Rehabilitacija i terapija

U rehabilitaciji djece s autizmom mogu se koristiti psihoterapija, bihevioralna terapija, terapija sredine, grupna terapija, te drugi tretmani i terapije npr. glazbena i likovna terapija, terapija igrom ili kineziterapija. Rehabilitacija se sastoji od tri zahtjeva:

  • kompleksnost (provodi se medicinska, socijalna, profesionalna rehabilitacija)
  • kontinuiranost (mora postojati intenzivno razdoblje provođenja rehabilitacije)
  • timski rad (suradnja stručnjaka u rehabilitaciji djeteta).

Znatnom broju osoba s autističnim poremećajem još uvijek nisu dostupne niti osnovne rehabilitacijske usluge, iako je sigurno da se one, osobito ako imaju dobre intelektualne sposobnosti, mogu uspješno rehabilitirati. Terapija je dugotrajna i u nju uključiti cijelu obitelj. Kako budućnost djece s autizmom ovisi o ranom otkrivanju i pravovremenom uključivanju u odgovarajući tretman, može se smatrati hitnim uključivanje autista  u dostupne usluge u zajednici koje nude udruge za autizam diljem Hrvatske (članice SUZAH-a). Uz različite terapije, stručan defektološki rad, učenjem prihvaćanja okoline, te puno ljubavi, pažnje i strpljenja od rane dobi, moguće je postići jako puno.

Važno je naglasiti kako se autizam ne liječi medikamentima, nego se ciljano radi na prilagođavanju ponašanja i shvaćanja svijeta oko sebe prema društveno prihvatljivim vrijednostima.

Ishod

Prognoza je neizvjesna, a znakovima loše prognoze smatraju se:

  • postojanje većeg ili manjeg stupnja intelektualnih teškoća
  • početak autističnih smetnji prije treće godine 

Lotter je na temelju svog istraživanja zaključio da više od polovice djece s autizmom (62-72%) ima lošu prognozu te da one ostaju cijeli život ovisne o tuđoj pomoći. Tek za mali dio djece (5-17%) navodi dobru prognozu. Za ostale se može reći da su ostvarili terapijski i edukacijski napredak, ali u većine djece ostaju prisutne znatne abnormalnosti i odstupanja u ponašanju.

Gillberg navodi da je prognoza poremećaja znatno bolja u djece s višim intelektualnim funkcioniranjem; navodi i pojam izlaženja iz autizma (growing out of autism) kao potpuno izlječenje, što je veoma rijetko. Većina autora smatra da je razvijenost govora i viši IQ u visokoj korelaciji s dobrom prognozom.

Oko polovice djece uspijeva postići socijalizirajući govor i to obično oko pete godine, ali ponekad i kasnije. Starenjem pokazuju poboljšanje u interpersonalnim odnosima, no socijalne relacije obično ostaju neuobičajene, posebno u empatijskom odnosu prema drugima, pokazujući određen stupanj rezerviranosti i neosjetljivosti za osjećaje drugih.

Osobe imaju normalan životni vijek, bitno veći postotak mortaliteta je u ranoj dobi do treće godine.